Baš me zanima kako je prdenje od primarne ljudske potrebe (što definitivno jest) postalo nešto nepristojno i sramotno? I neka mi taj tko je tako odlučio objasni što bih ja trebala kad mi se prdi – dezintegrirati prdac snagom volje, prdnuti na usta ili uši da manje smrdi, izaći s posla, autobusa ili kina da – prdnem? A kakvu tek zbrku to stvara u dječjim glavama – kad me bolio trbuh mama mi je uvijek govorila : ‘Prdni, prdni, bit će ti lakše!’ A onda odjednom prdac i guzica postanu proste riječi zbog kojih u vrtiću ideš u kaznu? A onda opet kad je nešto tako nježno i glatko kažemo da je ko dječja guza. A tko je ikad prematao dijete zna da dječji prdac i govno smrde sto put gore nego odrasli! A i zar nije siguran znak da si pronašao ženu svojih snova to kad u njenoj blizini možeš prdit koliko te volja, a ona se smije, sretna što si kraj nje tako divno opušten i prirodan. I zar nismo prdecima nadjenuli dična hrvatska imena – Tihomir i Zvonimir! I sad ti znaj – prdnuti ili ne?
Kao moj odgovor, u ove svete dane reći ću samo – Onaj tko nikad nije prdnuo u javnosti neka prvi baci kamen!
Privjesak ‘Prdonja na daljinski’ za samo pet britanskih funti poslužit će vam kao dobra zabava ali i brzinski psiho test, jer tko se prvi javio – taj je napravio!
Izvor…