Neki dan izrezala sam iz novina članak o bračnom paru – oboje su rođeni na isti dan i isti dan su umrli. Raspametila sam se. To ne može biti ništa drugo osim SUDBINE glavom i bradom. Iako još uvijek nisam sigurna kroji li naš život sudbina, splet okolnosti, sretni trenutak ili mi sami. Ali uvijek me uzbude te priče o supružnicima gdje jedan umre ubrzo nakon drugog – od tuge. To mi je nekak totalno romantično.
Romantično mi je i to što se moj dragi uvijek digne ujutro prije mene i skuha mi kavu jer moram na posao, iako je to ponekad i u pet ujutro, a on radi tek od osam i to od doma; romantika mi je kad mi iz vedra neba kaže da imam lijepe nokte dok ih ja baš gledam razmišljajući kak su grozni i da ih moram srediti; kad na desktop stavi neku šarenu infantilnu sličicu oblaka u obliku srca iako je kič; kad pokušava naučiti ime nekog cvijeta koji mu pokažem iako ne razlikuje jaglac od visibabe; kad obiđe pola grada da mi kupi sliku za rođendan iako nema pojma kako se zove taj slikar kojeg obožavam, a ja već drečim preko mobitela na njega di je tak dugo i kud se skiće.
A romantično mi je bilo i neki dan kad nas je njegov sin, moj posinak u pubertetu, usporedio s postarijim parom koji je ugledao: ‘Tak ćete vas dvoje izgledat kad budete stari’. Ja ih nisam vidjela pa sam prvo pitala: ‘Kaj, su se svađali?’ ‘Ne, nego lik se oblači ko da je još mlad, a ženska farba kosu i uvijek nosi ruksak.’ E pa mali moj, iz tvojih usta…
Samo kaj bum ja ipak malo modernija bakica. Kupit ću si ovaj ruksak na baterije koji vibrira i masira leđa. Nema veze kaj je ružan, važno da je hi-tech. Moram bit pasent s mužem koji se oblači ko da je još mlad, ne?!
Izvor…