2007. godine svijet je uzdrmala pojava iPhonea, skupog (možda i precijenjenog) Appleovog uređaja koji je nametnuo standarde u mobilnoj komunikaciji. Budući da sam imao prste u dobavljanju iPhonea iz Amerike, mogu iz prve ruke posvjedočiti maniji koja je vladala za njim. Nabavljali smo ih „jeftino“, prodavali skupo… lovica se zgrtala nabrzaka… Svi su slinili i kemijali kako bi si nabavili jednog. Plavi Lamborghini Diablo ne posteru je i dalje bio nedostižan san, ali ovo je bio san koji se mogao i ostvariti… ako si imao par tisuća kuna za pljunuti.

Sad kada gledam na sve to, uopće se ne radi o iPhoneu, nego o pravom tajmingu za smartphone za generaciju koja si ga je mogla priuštiti, a bila je dovoljno tehnološki obrazovana da ga zna koristiti, a i operateri su sa cijenama već lagano postajali mekši. Tako da je ubrzo iPhone postao statusni simbol mladog, uspješnog čovjeka koji ima love (ili čiji ćaća / mater imaju love).

No, oni koji nisu bili pri lovi su bili i dalje zakinuti za sve čari koje je iPhone pružao…

Apple je nametnuo standarde te napravio jednu zatvorenu zajednicu „prebranih“ korisnika i aplikacija. Nekima se to nije svidjelo.

“If we did not act, we faced a draconian future. Where one man, one company, one carrier was the future.” — Google

Google je reagirao. Krajem 2007. godine su u suradnji sa Open Handset Alliance-om (konzorcijem od 34 firme – pogledajte link, bit će vam sve jasnije) postavio Android OS kao stjegonošu open sourcea u borbi protiv Applea (iOS), Microsofta (Windows Mobile), Nokije (Symbian), HP-a, RIM-a i Samsunga (bada).

Zašto baš Google i Open Source? Jednostavno – Google je imao dovoljno love i programerske snage kako bi razvio operativni sustav za mobitele namjenjene surfanju. A ljudi kad surfaju najčešće koriste tražilice a tražilice su najbolji način da Google zgrtne lovu od prodaje reklama, a sve usluge koje pruža Google su postale dostupnije i raširenije. Dobro odigranom igrom došlo je do toga da se dnevno aktivira preko 850.000 Android uređaja.

Prvi uređaj koji je krajem 2008. ponio malog zelenog robota u bitku je HTC Dream  (poznat među rajom kao T-Mobile G1). Uređaj je bio jeftiniji od iPhonea. Iako je Android 1.0 koji je bio na njemu bio malo bugovit, otvorio je vrata širokom broju korisnika zbog pristupačnih cijena (oko 400$ bez ugovora u odnosu na iPhone od 600$). Kasnije je u igru uletio kineski Huawei, koji je pokrio jeftini segment Android uređaja (kod nas T-mobile Pulse). A i Motorola je dala velike zasluge u širenju Androida sa svojim Droidom i odličnih hardwareom. Tako da je ubrzo Android počeo pokrivati sve segmente korisnika i sada su svi mogli sebi priuštiti mobitel koji će ih svrstati među korisnike smartphonea. Smartphone više nije bio igračka za crème de la crème… Sad je postao i igračka plavokošuljaša.

No, baš zbog open source i više proizvođača uređaja su počele nastajati muke. Svi vodeći igrači su se počeli hvatati Androida kao glavnog OSa za svoje uređaja i počeli su ratovati sa dijagonalama ekrana, gigahercima, megapixelima i ostalim. Sa jednim su djelom svi zaostajali – Korisničkim sučeljem i iskustvom korištenja. Svaka je tvrtka izmišljala svoje sisteme. HTC sa Senseom, Motorola sa Motoblurom, Samsung sa TouchWizom. Svaka je tvrtka imala svoj hardware sa svojim drajverima. Ukratko kaos. Pa je svaka Nova verzija Androida donesla i neke nove mogućnosti, pa se onda čekalo dok ne izađe službeni update i opet nije to bilo to. Sjetite se fijaska sa Sony Erricsonovim X10 koji se masovno brickao (eng. brick = cigla -> pretvarao u ciglu tj postao neuporabljiv) nakon službenog updatea.

Sve u svemu, ako ste nezahtjevni korisnik, nećete primjetiti vjerovatno ništa spektakularno, ali ako ste osoba koja ne voli da ju zle kompanije ograničavaju i želi maksimalno iskoristiti ono što ima i želi da tehnika robuje njemu, a ne on tehnici, onda će vas daljnji tekst zanimati.

Oko Androida se vezala poprilično velika zajednica ljudi koji su iskorištavali sve mogućnosti Androida  – baš zbog tog otvorenog koda i uz to što im je omogućavao ono što niti jedan telefon do sad nije mogao – potpunu personalizaciju uređaja (od animiranih wallpapera, promjena ikona, izgleda izbornika, efekata, itd). Ali dao im je i kontrolu nad samim sustavom.

Prvi problem koji se počelo javljati kod korisnika je nedostatak mjesta u internoj memoriji uređaja. Android Market je davao veliki broj aplikacija koje su bile besplatne (tako da nije bilo problem natrpati uređaj svačime) i sve dok nije došao Froyo tj, android 2.2 te aplikacije se nisu mogle bez modifikacije ROMa prebaciti na SD-karticu i osloboditi mjesta u internoj memoriji.

Zajednica programera je počela praviti svoje modifikacije na softwareu omiljenih im telefona. Ne samo zato što je bilo potrebno, nego zato što jednostavno mogu. Ubacivali funkcije, olakšavali uporabljivost, poboljšavali preformanse i sam vijek uporabljivosti uređaja te izbacivati nepotrebne aplikacije predinstalirane od strane proizvođača ili pak uklonili limitiracije nametnute od strane operatera.

Drugim riječima, vaš uređaj može biti brži, funkcionalniji, ljepši te dugotrajniji jer možete u njega ubaciti noviji software ukoliko je proizvođač napustio razvoj za isti.

Ajmo sad malo konkretnije…

Rootanje (eng. rooting)

Rootanje je proces kojim se korisniku Androida omogućuje pristup privilegiranim procesima. Cilj je zaobilaženje ograničavanja od strane operatera (npr, pristup aplikacijama koje nisu dostupne za našu regiju kao Google Navigation) i ograničavanja od strane proizvođača uređaja (npr. Overclock ili downclock radi poboljšavanja preformansi ili štednje baterije) ili pak zaobilaženje ograničavanja od samog sustava (npr prebacivanje sistemskih fajlova na SD-karticu).
Između ostalog, rootanje omogućuje i kompletnu izmjenu samog sustava, u daljnjem tekstu – ROM-a.

ROM

ROM (Read-Only Memory) je drugi naziv za firmware uređaja, tj skup baznih aplikacija koje omogućuju da telefon radi na način koji si je zamislio proizvođač / Google.

Lako je zaključiti da se proizvođači uređaja ne trude previše izdavati nadogradnje sustava iz razloga što im je u većem interesu prodati novi, bolji uređaj. Naravno, ta politika odgovara i operaterima…

Srećom, gore navedena zajednica entuzijasta koja zna baratati sa kodovima, razvila je prilagođene „custom ROM-ove“ za većinu uređaja na tržištu, koji izvlače maksimume iz uređaja.

Da vam lakše opišem ovako… Kumov HTC Desire, koji sad ima već 2 godine, je postao poprilično spor u odnosu na nove mobitele, bez obzira što i dalje ima poprilično solidan hardware. Nedostajale su mu neke funkcije koje su noviji uređaji imali, rad nije bio najugodniji i animacije su trzale i slično, iako je imao sve službene nadogradnje. Već je razmišljao o tome da kupi novi iako nije neki zahtjevan korisnik. Međutim, nagovorio sam ga da ga rootamo i promjenimo ROM… Ukratko, prema testovima, oko 30% bolje iskorištava hardware i usudim se reći dvostruko glađe i ima mnogo više slobodne memorije, što definitivno nije zanemarivo. I baterija dulje traje.  I sad više ne razmišlja o kupnji novog.

Beneficije su jasno vidljive. Osim poboljšavanja preformansi i oslobođavanja memorije, možete dobiti i nove verzije ROMa neovisno o planovima proizvođača za podršku vašeg uređaja. Uzmite u obzir da se ne radi samo o mobitelima, već i o tabletima. Možete imati praktički novi uređaj sa načinom rada koji vama odgovara i sučelju koji vama odgovara.

Industrija baš i nije bila zadovoljna razvojem Custom ROMova.  Malo su se pribojavali oko mogućeg nepravilnog rada uređaja a omogućavali su neke stvari koje se operaterima baš i nisu sviđale, npr. tethering, koji omogućuje da se računalom preko mobitela spajate na net  te izbacuje potrebu za kupovanjem 3G stickova.
Međutim, porastom popularnosti zajednice developera, sustav je postao mekši te su čak i počeli davati podršku zajednici. Došlo je čak do te točke da su proizvođači uređaja počeli uklanjati hardverske zapreke koje su onemogućavale instalaciju, doduše, zajednica je pronašla način da se dobar dio zapreka zaobiđe.

Postoji jako velik broj ROMova. Po nekoliko za skoro svaki Android uređaj. No, nekoliko oblika ROMova se pojavljuje kod većine uređaja. To su sljedeći:

CyanogenMod

CyanogenMod je najpopularniji ROM dostupan za Androide. Zbog svoje kvalitete je postao raširen među svim uređajima. Osim poboljšavanja preformansi, donosi razna poboljšanja funkcionalnosti uređaja. Sam ROM nije direktno rađen za svaki uređaj, ali postoji kolaboracija između developera tako su skoro svi uređaji pokriveni sa prilagođenim verzijama. Činjenica o kvaliteti ROMa je da je Samsung zaposlio glavnog razvijatelja CyanogenModa u svrhu poboljšavanja kvalitete.

MIUI

Također jedan od najpopularnijih ROMova koji se odliči brzinom i lijepim izgledom. Nažalost, kod nekih uređaja postoji popriličan broj bugova, pa je poželjno provjeriti podršku.

AOSP ROMovi

ROMovi koji teže čistoći. Drugim riječima, čisti Android, bez bloatwarea, dodatnih aplikacija ili preinaka od strane proizvođača.

Postoje još dva pojma s kojima se trebate upoznati – bootloader i kernel.

BOOTLOADER

To je kod koji se pokreće prije pokretanja operativnog sustava. Sadrži instrukcije za pokretanje sustava te pronalazak kernela, te služi da bi proizvođači mobitela osigurali da korisnici koriste njihov ROM, a ne neki drugi. Neki su proizvođači otključali bootloadere, a za druge pak postoji mogućnost obilaska te zaštite. Otključavanjem bootloadera, obično se gubi garancija, ali, pak, može se ponovno i zaključati i vratiti na prvotno stanje. Bolje objašnjenje bootloadera možete pronaći ovdje, te savjetujem da bacite oko.

KERNEL

Kernel je laički rečeno ono što služi za komunikaciju hardvera i softvera.  Ako vas zanimaju detalji, pogledajte ovdje.

Ono što je bitno za znati je da ROMovi zahtjevaju specifične kernele, te da modificirani kerneli omogućuju overclock i underclock uređaja, bolji rad hardvarea, bolji vijek baterije i sl.

Ako vas je ovo zainteresiralo za modifikacijom uređaja, onda vam je za činiti sljedeće – otići na XDA Developers Forum, pronaći vaš uređaj i pod rubrikom „Android Development“ pročitati sve istaknuto. Gotovo kod svakog uređaja postoji na postoji kompletno objašnjenje procedure, mogućih rizika i posljedica. Treba samo čitati i razumjeti što piše. Šanse da se uređaj „zbrika“ su minimalne.
Ako treba kakvo pojašnjenje – @dkkefa