“Things are about to change”, tvrdi Nokia u najavi za promotivni događaj 5. rujna. Nadajmo se da ovoga puta to zaista i misli. No ne treba nam Nokia da shvatimo da je krajnje vrijeme za radikalnu promjenu.

Berlinski sajam IFA 2012. već je dao pregršt novotarija koje stoje u redu za recenziju javnosti, a tek smo počeli. No nije ovo naša obična informatička jesen. Ovo su „Dani D“ u recentnoj IT povijesti!

Ovo nije informativni pregled novotarija. Ovo je već filozofski pristup implikacijama onoga što dolazi.

Naime, informatička industrija nalazi se na prekretnici koja se pojavljuje u obliku gotovo nepodnošljive razapetosti između „desktop“ i „mobile“ svijeta. Znamo tko je dominirao zadnja dva desetljeća, a znamo i tko mu oduzima tu dominaciju. Ono prikriveno, ali važno u cijeloj toj dualnosti je zapravo osnovna paradigmatska dimenzija koja leži ispod navedena dva svijeta.

Paradigma koja nam se obznanila u obliku „desktop“ medija prije dvadesetak godina je konvergencija, a nova paradigma, koja je prvo skromno, a onda agresivno krenula u svoj pohod prije manje od pet godina, jest divergencija.

Konvergencija tehnologije unificirala je kućno osobno računalo i računalo profesionalca. Bazirana na praktički istoj platformi/arhitekturi i pod velikom zaštitom Microsoftovog epohalnog proizvoda Windows, desktop PC bio je dovoljno fleksibilan fenomen za primjenu u zaista bilo koju svrhu. Naravno, ne smijemo zaboraviti Unix/Linux i MacOS platforme, kao ni sve ostalo što se rađalo i umiralo kroz to vrijeme, posebice u profesionalnom segmentu, ali paradigmatski, sve to pripada desktop PC načinu odnosa prema informacijama.

Bila je to prva era masovnog IT-a, onoga što je integriralo sve nas u novi, virtualni svijet. Desktop PC bio je sučelje prema onom ključnom u svemu – Internetu. Živjeli smo tako svi sretno, svake godine unaprjeđujući tu jednu te istu tehnološku infrastrukturu. Mislili smo da bolje ne može. Pokušaji poput HTPC-a pokazali su da je tu granica polja u kojemu se smijemo kretati.

Konvergencija. Stapanje. Zvuči jako dobro u ovom kontekstu. Sve unificirano, s praktički neograničenim mogućnostima. Mogli smo „moddati“ kućišta, mijenjati komponente, modificirati datoteke, prilagođavati sučelja – svatko prema svojoj potrebi. Bila je to prava demokracija, i to ona najbolja – unutar totalitarnog režima! No nije li konvergencija sama po sebi kompromis?

Unutar tog divnog standardiziranog svijeta, zapravo je bilo nešto trulo. Kućni korisnici zapravo nikada nisu dobili nešto što zaslužuju – bezbrižni, intuitivni, estetizirani i „idiot-proof“ sustav koji ne prikazuje sve, već samo ono zanimljivo. Svaka kupovina računala bila je muka za svaku mamu, tatu, djeda i baku, jer su samo htjeli otići na Skype. Noćna mora je bila pozivati korisničke službe jer nisu znali „prebaciti fotke“. Ma, noćna mora im je bila shvatiti razliku između aplikacije i operativnog sustava, između menija i web stranice, između osnovnih i naprednih postavki… i još kao šlag na kraju, svi su se mali 15-godišnji „power-useri“ sprdali s tim.

Zatim su došle društvene mreže. Svi su htjeli tamo, ali bili su zatočeni u tom groznom GUI okružju Windowsa. Toliko su se trudili napraviti cijelu stvar intuitivnom, jednostavnom, a ujedno sigurnom. Te „sigurne“ procedure (sjetimo se samo UAC-a) išle su pak na živce onoj drugoj strani. A moralo je biti prisutno sve – od najbanalnijeg sučelja do naprednih postavki s kojima se moglo napraviti sve. Ali morao si biti upućen, morao si znati što radiš.

U konačnici, obje strane nisu bile pretjerano „svoje na svome“. Nije to bio toliki problem za power-usere, profesionalce i entuzijaste općenito, koji su se samo trebali nositi sa svojim živcima, ali budimo iskreni, potrošačke mase guraju tu industriju i čine njezin većinski dio. I oni nisu imali dotjerano sučelje – ne samo u informatičkom smislu operativnog sustava, već sučelja u onom fundamentalnijem smislu fizičke, softverske i platformske infrastrukture uobličene u intuitivan, privlačan i konzistentan proizvod.

Ali Industrija nije htjela to mijenjati. Baš su se fino ugnijezdili u toplom i sigurnom okružju ne-inovacije, nepotrebno mijenjajući standard priključaka svakih par godina. Onda je neočekivano došao jedan brutalni „igrač“, i moralno upitnim metodama zavođenja počeo gurati divergenciju!

Divergencija tehnologije je ponovno razdvajanje, a krenula je iz „mobile“, a ne „desktop“ paradigme. Uzela je mjesto tamo gdje se mobilna industrija, baš kao i IT industrija, nije usudila odlučno kročiti. Smartphone prije iPhonea danas je prešutni sinonim za smijuriju. Ali to tada nismo ni znali. Probajte danas koristiti „pametni“ Sony Ericsson P1: zapitati ćete se kako je to uopće moglo proći kao funkcionalan uređaj.

Jedan igrač uveo je pojam „user experience“, i cijeli IT svijet sada želi biti poput njega. Industrija je bila inertna, ali tek sada vidimo magnitudu te inertnosti. Propadaju nekadašnji veliki igrači, a sadašnji jedva opstaju. Dell, HP, Sony, Nokia, RIM, HTC… svi manje-više, bilo da se radi o mobile ili desktop svijetu, bilježe zabrinjavajuće gubitke koji se broje u milijardama. Kasno im je sada osvajati kupce estetikom i statusom.

Gube jednostavno zato što divergencija nije samo otpočela, već je u svojem punom jeku. Da, definitivno je vrijeme za promjenu. Jer ta promjena trebala je nastupiti prije bar dvije godine. Pokušaj je to pomirenja sada dva nova svijeta – svijeta potrošača i svijeta profesionalaca i power-usera. Svi su se okrenuli svojem velikom zaštitniku Microsoftu, i čekaju da ih on spasi. A što Microsoft može? Pa, može sve upropastiti, to je sigurno. A spasiti – samo možda.

Jer već sada, ako smo dovoljno uviđavni, možemo vidjeti da Microsoft ne želi zapravo krenuti ispočetka. On želi dvije sada potpuno različite stvari na silu spojiti u jednom, univerzalnom proizvodu. To je neka vrsta usiljene konvergencije, nešto neprirodno, poput parenja dvije životinjske vrste. Ili od toga ništa neće biti začeto, ili ćemo svjedočiti Frankensteinovom čudovištu suvremenog doba, koji će se održavati na životu umjetnom aparaturom i lutati svijetom poput kakve pošasti. Taj hibrid objašnjava se pojmom „prijelaznog razdoblja“, „pilot programa“, kao nekoć prijelaz između command line-a i GUI-a u MS-DOS-u. Ali vremena više nema. Hibrid će možda još dugo živjeti, i zbog raznih razloga možda i prevladati, ali nikada zato što je to u interesu potrošača.

Sve to samo zato što se Industrija, unatoč tome što je dobila po prstima (i mnogo više od toga), i dalje nije spremna prilagoditi u potpunosti. Ona se i dalje zadovoljava nadgradnjom na „mobile“ infrastrukturu koja je sada prihvatila činjenicu da je dizajn bitan, da je „user experience“ bitno, a da neke druge stvari nisu. Nisu još psihički spremni izgubiti svoje prijašnje carstvo. No to carstvo već je mrtvo i bezvrijedno. Što prije to shvate, biti će im lakše.

Zaista, potreban je svježi, novi početak. Potrebno je opredijeliti se, ili restrukturiranjem razdvojiti. Ako to ne učine, dobit će nešto mnogo gore od teškog udarca. Jer nikad zapravo nije bila to stvar tehnologije kao tehnologije, već kulturnih vrijednosti, stila života, identifikacije, uronjenosti u estetiku sučelja, imaginarnih potreba i funkcija i zabave. Treba prerezati pupčanu vrpcu i pružiti vječni mir desktopu. Vječni mir naći će u profesionalnom segmentu. Neka profesionalci dobiju ono što im treba, i neka znaju zašto to toliko košta. Neka kućni korisnici dobiju svoje foto-albume natrag, svoje igrice i edukativnu multimediju, filmove i glazbu, i neka budu stalno integrirani u društvene mreže, u pokretu, u krevetu, pa čak i na zahodu. Neka se opet vrati ravnoteža.

Stoga je ova informatička jesen Dan D. Pokazat će prave boje i snagu novih Windows pločica, pokazat će koliko Samsung može biti kreativan. Oni će se morati boriti protiv još jedne velike Jabuke Zavođenja koja stiže već za tri tjedna. Trebaju iskoristiti njezinu lošu reputaciju. Hoće li to biti dovoljno, ne znamo za sada, ali gadgetomani, pratite industriju iduća dva mjeseca. Biti će gusto.