Kad smo prvi dio završili s takozvanim full-frame senzorom, red je da drugi dio njime počnemo. Naime, ima onih koji se još uvijek ne daju i ne odustaju od klasičnih DSLR-ova. Sasvim očekivano, tu su dva najveća proizvođača fotoaparata: Nikon i Canon.

Nakon ljetošnjeg predstavljanja mirrorless EOS M, Canon se vratio onome što im najbolje ide — klasici. EOS 6D reklamiraju kao svoj najmanji i najlakši full frame DLSR, a najbolje bi ga bilo promatrati kao full-frame verziju 60D jer je po dosta toga njemu sličan. U skladu s time, Canon ga pomalo oksimoronski — ali ipak uvijeno — naziva entry-level full-frame aparatom. 6D je dobio novi senzor s rezolucijom od 20.2 megapiksela kao i novi osjetljivi autofokus, ali najveća novotarija je sigurno ugrađivanje Wi-Fija i GPS-a, prvi puta za Canon. Usprkos tome što će 6D sigurno biti vrlo kompetentan aparat, po internetima se odmah začulo kukanje kako mu nedostaje ovo ili ono te da ga je prešišao Nikon.

Nikon je pak predstavio D600, svoj najmanji i najlakši full-frame aparat. I on je namijenjen, uvjetno rečeno, ulasku u svijet full-frame aparata, a čini se i da je s njime završeno i razdoblje ozbiljnijih DX aparata kakvi su bili D200 ili D300. Ima senzor od 24.3 megapiksela, nema nikakvih gadgetolikih dodataka, ali ga ističe najavljena cijena od 2100 dolara. To je poprilično niže od konkurencije, pa ćemo vidjeti kako će se to odraziti na omjere snaga.

Sony je i ovdje imao predstavnika. No premda se nalazi u dosta konvencionalnoj grupi, SLT-A99 ipak ima dosta uočljivih razlika u odnosu na konkurenciju. Na senzoru od 24 megapiksela ima fazni autofokus s 19 točaka (uz standardni senzor za fazni autofokus), ima fiksirano ogledalo i ima elektroničko tražilo. Uz zakretni LCD i LiveView, snimanje s A99 vjerojatno puno više izgleda kao snimanje videokamerom nego snimanje fotoaparatom.

U ovoj se grupi konvencionalnih DSLR-ova našao i Pentax, odnosno Pentax Ricoh. Nakon što ga je kupio Ricoh, za Pentax se skoro da i nije čulo, a premalo je podataka da mogu reći što znači činjenica da je od naprednijih aparata predstavio samo K-5 II– čisti update kvalitetnog modela K-5, kao što mu i ime kaže. Jedini model s crop senzorom na ovogodišnjoj photokini. U stvari, predstavio je i drugi model, K-5 IIs, no njega od II razlikuje samo to što nema antialiasing filtar ispred senzora pa daje bolju rezoluciju. Ista fora kao što je napravio Nikon s D800s ili što i inače radi Leica.

Kako propadaju slavni

Leica. Ah, Leica. Oni su ove godine predstavili tri ozbiljna aparata. (Molim da upamtite da riječima “ozbiljan” ili “ozbiljniji” ne želim reći da su kompakti nepogodni za dobivanje dobrih fotki, jedino da se od svih ovih aparata ipak očekuje nešto više nego od kompakta.) Za početak, tu je Leica M-E. Kako tvrdi Leica, ovaj aparat predstavlja esenciju rangefindera. Ono što meni izgleda jest da je ovo još jedna varijanta modela M9. Doduše, malo su istaknuli osnove stvari potrebne za snimanje fotografije, ali oznaka senzora govori da je preostao iz serije M9, od sada već pokojnog Kodaka. Ovaj leggera ili sportski model (u automobilskom smislu) koštat će nešto manje od pet tisuća eura. Umjesto da postupe kao proizvođači automobila i dignu cijenu olakšanog modela, oni je spuštaju. Ali je ne spuštaju dovoljno, jer prema vlastitim riječima, nikad neće imati prave i jeftine entry-level modele.

Idući pak puni model će se pojaviti početkom 2013. i zvat će se M. Samo M. Odlučili su napraviti isto što i Apple i sve svoje modele nazivati samo jednim imenom. Leica M15 će biti Leica M, a svi će je zvati peta generacija ili tako nešto. Da bi malo još povećali sličnost s Appleom, odlučili su angažirati Johnatana Ivea da im dizajnira neki budući model. Ne miriše na dobro. A miriše još manje kad se obrati pažnja na najavljene specifikacije. Nije riječ o 24-megapikselnom senzoru, iako je on zanimljiv po tome što ga izrađuju u suradnji s belgijskom tvrtkom CMOSIS, a ne nekim poznatim proizvođačem. Bitna stvar je sljedeće: Leica M će imati LiveView, moći će snimati video i nudit će dodatne načine fokusiranja. Drugim riječima, zbogom rangefinderu, Leica postaje još samo jedan digitalni fotoaparat.

Srednja žalost

Treći model kojeg je predstavila Leica nasljednik je njihovog srednjeformatnog aparata S2. U skladu s novom filozofijom, novi će se model zvati samo S, a riječ o skoro pa kozmetičkom dotjerivanju S2. Šteta, jer je S2 bio odličan primjer kako se i srednji format može dovesti u gabarite (opet naglašavam, takozvanog) full-frame aparata, a da se pri tome ništa ne gubi.

Hasselblad, koji se prilično osramotio najavom Lunara i koji se sada iz sve snage brani da nije želio opljačkati kupce, predstavio je novi model svoje srednjeformatne serije, H5D. On dolazi u tri, da tako kažem, veličine, s leđima od 40, 50 i 60 megapiksela. Ničeg epohalnog tu nema. Kvalitetan srednjeformatni aparat i gotovo. Doduše, uz prelazak srednjeg formata u težu ezoteriju, čini mi se da je pomalo i bespredmetno očekivati nekakvu revoluciju u obliku mirrorless srednjeformatnog aparata ili nečeg sličnog. Potvrdu tome daje i novi aparat kojeg su predstavili Phase One i Mamiya Leaf, 645DF+ — uglavnom kozmetika u odnosu na 645DF. Ipak, kako srednji format još uvijek ima daleko najveću rezoluciju (80 megapiksela), za ponadati je se da nije sve gotovo. A mogli bi i oni malo pogledati u prošlost srednjeg formata za inspiraciju…

Gdje smo i čemu težimo?

Kad se pogleda ovogodišnja photokina, zanimljiva je činjenica da se kao najjači (a trenutačno i najzanimljiviji) pokazao proizvođač čiji su korijeni duboko u elektronici — Sony. Svojim aparatom RX-1 učinili su blago deplasiranima tvrdnje svih drugih proizvođača o “najmanjim” full-frame aparatima. RX-1 je remek-djelo minijaturizacije. No ne ide im baš sve tako od ruke. Na primjer, minijaturizacija modula za stabilizaciju korištenog u Alphama. Ne idu im od ruke objektivi nego to potiho prepuštaju Zeissu.

Međutim, čak i da im sve to ide za rukom, to mi se baš i ne bi svidjelo. Naime, uz njihovu veliku zastupljenost kao proizvođača senzora i glasine o kupnji udjela u Olympusu, moglo bi se dogoditi da Sony jednostavno postane prevelika dominanta u fotografskoj industriji, da to sve skupa postane jedna monokultura. A monokulture nigdje nisu dobre. Čini mi se da je to shvatila i Leica te zbog toga počela surađivati s CMOSIS-om, a nije uzela provjereni Sonyjev senzor. Koliko mi god bilo drago da je Sony ima uspjeha i donosi velike promjene s RX-1, čak i više mi je drago da postoji Fuji s X Pro-1, da postoji Olympus s OM-D, da postoji Panasonic s GH3 ili da postoje Nikon i Canon sa svojim konvencionalnim DSLR-ovima. Raznolikost je ključ konačne kvalitete.