...kad iz nekih, nazovi obrazovanih persona, ne bi glupost ni batinom izbio iz guzice-glave. Akterice ove priče dvije su ženske osobe - mlada (da, 32 godine MLADA), zaposlena, samostalna žena bez muža i njena sredovječna doktorica, točnije ginekologica. Mjesto radnje - metropola. Vrijeme radnje - 21. stoljeće. I tako ta moja frendica koja ima nekih problema s jajnicima, ništa dramatično, ode neki dan do svoje ginekologice, a ova ju nakon pregleda isprati riječima: 'Ako želite imati djece najbolje bi bilo da odmah ili što prije zatrudnite!' Pa, da! Kakve veze trudnoća ima s partnerom - mužem i ocem, financijskom situacijom, željom za djecom, majčinskim osjećajima, planiranjem obitelji i sličnim glupostima. I kao da nije dosta da ako imaš 32 godine i još se nisi udala svi te dave s pitanjima zašto nisi - sve su tvoje frendice već udane, pa kad ćeš - ne buš valjda ostala stara cura, sigurno si previše izbirljiva - moraš snizit kriterije, sigurno s tobom nešto nije u redu, možda si i homo... Pa žene danas rađaju u pedesetoj; zahvaljujući umjetnoj oplodnji rađaju se petorci i šestorci; a da ne spominjem da je nedavno uspješno zatrudnio čak i - muškarac! E moja doktorice, sram vas ...

Ovisnica sam o duuuugom tuširanju s prevrućom vodom. Ali ne u tuš kabini. To se ne računa. I zato mi nije bilo žao dati pet mjesečnih plaća majstorima da mi rasture cijelu kupaonu kako bi u nju mogla ugurati kadu dužu od mene same. I tako ja svakodnevno sjedim u kadi, NE ležim i NE kupam se, samo sjedim, polijevam se s vodom i dumam. Ovisnica sam i o čistom ručniku za lice. I zato stalno gnjavim goste da peru ruke u kuhinji, da mi ne bi zabunom obrisali ruke u moj ručničić za lice. On mora biti samo MOJ. Ovisna sam i o jutarnjem kunjaju u krevetu i nije mi teško naviti budilicu ranije, samo da imam tih par minuta odugovlačenja u toplom krevetu. A kad ne moram na posao - iako sam ovisnica i o jutarnjoj kavi i prvoj cigareti još sam već ovisnica o najboljem mužu na svijetu pa se borim sama sa sobom - ostati ili ustati. Teška je to borba. A ovisnica sam i o pinceti. To jest, bivša ovisnica - na odvikavanju. Čupkanje obrva, brkova i dlačica s brade bilo je dugo godina dio mog privatnog jutarnjeg rituala - kava, cigarete i po mogućnosti šutnja. ...

Neki dan izrezala sam iz novina članak o bračnom paru - oboje su rođeni na isti dan i isti dan su umrli. Raspametila sam se. To ne može biti ništa drugo osim SUDBINE glavom i bradom. Iako još uvijek nisam sigurna kroji li naš život sudbina, splet okolnosti, sretni trenutak ili mi sami. Ali uvijek me uzbude te priče o supružnicima gdje jedan umre ubrzo nakon drugog - od tuge. To mi je nekak totalno romantično. Romantično mi je i to što se moj dragi uvijek digne ujutro prije mene i skuha mi kavu jer moram na posao, iako je to ponekad i u pet ujutro, a on radi tek od osam i to od doma; romantika mi je kad mi iz vedra neba kaže da imam lijepe nokte dok ih ja baš gledam razmišljajući kak su grozni i da ih moram srediti; kad na desktop stavi neku šarenu infantilnu sličicu oblaka u obliku srca iako je kič; kad pokušava naučiti ime nekog cvijeta koji mu pokažem iako ne razlikuje jaglac od visibabe; kad obiđe pola grada da mi kupi sliku za rođendan iako nema pojma kako se zove taj slikar kojeg obožavam, a ja već drečim preko mobitela na njega ...

Kao da je bilo jučer - 17 mladih godina, drmusaš se zatvorenih očiju na podiju zadimljenog disco kluba, uvjerena kako ABBA pjevaju '...you are the dancing queen, young and sweet only seventeen...' baš o tebi i za tebe. Cijeli tjedan bio je samo priprema za Veliku Subotu. (Kasnije tek skužiš da je bolje izaći van petkom, jer nakon što odboluješ subotu, mamuran i s pitanjem šta mi je ovo trebalo, imaš još i cijelu nedjelju za pravi odmor.) Ratničke boje, par kuna za upad - dalje ćeš se već nekako snaći i bar jedna dobra frendica bili su dovoljna garancija za provod koji se prežvakavao cijeli sljedeći tjedan - a još ako te uz put okrznuo pogledom i tip u kojeg si ludo zaljubljena iako ne znaš ništa o njemu, ali ti si sigurna je on muškarac tvog života - tvoja duša puna nade (eh, da, nada je ono pernato biće) dobila je svoju porciju hrane taman do sljedećeg vikenda. A kako to izgleda danas - s dva put po 17 na grbači. Stigla je i ta Velika Subota - proslava mog rođendana. Slavili smo u meksičkom restoranu. Nije meni bilo do hrane - kombinacija hrane i alkohola u mom želucu izaziva ...

Vedrana Rudan prekjučer je povodom međunarodnog Dana žena ispred javnog zahoda na Trgu bana Jelačića muškarcima dijelila rit papir, a ženama cvijeće. Bila mi je to najzabavnija - super mi je ta Vedrana, i ja bi bila takva da me mama nije prefino odgojila; ali i najšokantnija vijest toga dana - naime, dok je muškarcima javni Wc besplatan, ženama se naplaćuje 2 kune. Za ne povjerovati! A komentar moje ljepše polovice bio je :'Kaj, ko vam je kriv kaj i vi nemate surlu među nogama!' E dragi moj, da i ja imam surlu kam bi ju gurala? A kam bi ti gurao svoju? A i taj Dan žena - prvo je služio muževima kao dobar izgovor da polupijani sa sparušenim buketićem kasne doma s posla i traže svoje bračno pravo na servirani ručak i seks na brzaka; onda su gospoda koja su postavila temelje divne nam države proglasila taj praznik komunističkom tiranijom, a danas nas na taj dan svi mediji obasipaju brojkama i statistikama koje dokazuju neravnopravan položaj žene, majke, radnice u društvu. Koja koma! Ja i dalje tvrdim - same smo si krive. Ali ipak ne bih išla tako daleko kao dizajneri ovog bizarnog 'trafutra' koji po njihovim riječima 'ženama ...

Hrvatski jednako kao i svjetski mediji prezasićeni su gomilama praznoglavih, nemoralnih, pokvarenih, ograničenih, perverznih, dosadnih bezveznjaka oba roda. A zašto - zato što ljudi to smeće gutaju. Neki zato što nemaju vlastiti karakter niti stav; neki zato što misle ako pričaju o šatro zvijezdama i sami će dobiti na važnosti; neki iz čiste dosade jer nemaju svoj život, no većina običnog puka uživa se naslađivati tuđom nesrećom - ako komentiram kako je netko drugi glup (ima li veće nesreće od te?), prevario ju muž, gle ima celulit, napio se ili se osramotio na javnom mjestu, kriminalac je ali nitko mu ništa ne može - ja sam bolji, moralniji, ljepši. A nisam slavan i bogat!? Život stvarno nije pošten! Pa kad mogu oni, zašto ne bih i ja? I eto ti odličnog izgovora da počneš brljaviti - na poslu, u braku, sam na sebi. Ili pak da postaneš ovisnik o shoppingu, anoreksičarka, lopov, polugola pevaljka, drogirana manekenka, političar ... evo već viče muž da skratim! I zato ja bojkotiram - šutnjom! Ne razglabam (osim s ljepšom polovicom, ali ipak - on je moja iznimka od svih pravila) o Vlatkici i Dikanu, Severini, Paris Hilton, degeneričnim anonimusima s YouTubea, cajkama, raskalašenim ...

Neki dan draga mi prijateljica kaže da sam ja TEHNOFOB! Pa da, jesam! I ponosim se time! Toliki sam tehnofob da nisam nikad ni čula za taj izraz! A ne znam onda ni kak se to piše, po Vuku ili po engleskom - technofob? I jel' ima ta imenica i u ženskom rodu? Ili je to još jedan sektor rezerviran samo za muškarce? A kako i ne bi bila. Uzmimo samo mobitele - evo bar pet razloga zašto ih ne ljubim. 1. Prije kad si se s nekim dogovorio čuti ili vidjeti, to je bilo to. A sad - 'sori kasnim', ,ipak ne mogu', 'nešto mi je iskrsnulo' i slične bla, bla, bla SMS poruke. Nitko se više ne drži dogovora. 2. Klinci su dobili još jedan, i to ne jeftin, način ucjenjivanja - jer svi ga imaju, samo ja ne; i iskamčivanja para od roditelja. Kao, roditelji su sigurniji jer znaju gdje su im djeca i što rade - ahaaa... 3. Em što se gužvaš stojeći u punom busu ili tramvaju još moraš slušat i seljačine koje ne kuže da kad pričaš na mobitel ne moraš urlat kao tamo od kuda su došli - s brda na brdo. 4. Baciš svoj mali notesić s ...

Prije par godina najbolji muž na svijetu i ja natjecali smo se u 'Vetu' (za one koji ne znaju bio je to relativno lagan kviz na RTL-u). Svojih pet minuta slave iskoristili smo da javnosti obznanimo kako je moj dragi papučar koji ima više sreće nego pameti, a ja zloća koja deset minuta razglaba o razlikama između duge i fatamorgane. A jebi ga, novci su nam očajnički trebali, a ja nisam mogla vjerovati da ih možemo zaraditi odgovorom na tak bedasto pitanje pa sam sve tražila neku kvaku u pitanju, komplicirala, petljala - i to se razvuklo... Da, trebali bi češće sami sebe snimati kamerom pa da vidimo kakvi smo nekad debili. Nakon emitiranja mobiteli su nam zvonili ko ludi, a svi koji su zvali počinjali bi rečenicom: 'ma ja to inače ne gledam ... baš sam nešto šaltao pa sam vas vidio ... slučajno sam naletio..' Bla, bla, bla. Da, sigurno. Tak niko nije gledao ni Big Brother, Ples sa zvijezdama ili Sudnicu. I ti isti nam se sad rugaju kad kažemo da gledamo 'Policijsku patrolu'. Nije da nešto ljubimo hrvatske plavce, ali zanimljivo je pogledati i njihovu stranu priče i s kakvim se sve likovima svaki dan susreću. ...

Sigurno jedno od najstresnijih razdoblja u našem bračnom životu bilo je kada smo odlučili renovirati kupaonu. Od početne procjene majstora da će sve skupa koštati oko devet tisuća kuna i trajati tjedan dana, vrlo brzo se cifra izdataka popela na 25 tisuća, i to samo za ruke, a planirani radovi produžili su se na tri tjedna za vrijeme kojih smo se ja i moja ljepša polovica osjećali kao izbjeglice u vlastitoj kući. Osim što nam se životni prostor sveo na kauč ispred televizora, nismo imali vode - znači nema kuhanja, WC-a ni tuširanja; šute i ostalog smeća je bilo po cijelom dvorištu i naravno cvijeću, a paradajze iz vrta pojeli su nam majstori. Ali kaj ćeš, sve je već raskopano, bespomoćan si i oni to vrlo dobro znaju i zato ih nije sram za par tjedana posla tražiti novce koje ja zaradim u pola godine. A vrhunac je bio kad je jedan od šegrta na neizbježnom hercegovačkom komentirao lampe koje smo kupili: 'A jes' ružne lampe kupio, ko za garažu!' Ipak, nakon svega kupaona je ispala krasna, čak smo u tih pet kvadrata uspjeli zgurati i najdužu kadu koju smo našli. Zbog kade smo zapravo i krenuli u cijelu gnjavažu, jer ...

U sklopu edukativne akcije UNICEF-a 'Prve tri su najvažnije' grad je ponovno oblijepljen mnoštvom plakata kojima se roditeljima želi otvoriti oči te im pokušati pomoći u obavljanju najzahtjevnije i najsvetije dužnosti koja je ljudskom rodu dana - odgoju djece. Jedan od njih glasi - roditelji imaju pravo tražiti pomoć u odgoju djece. Ali kako netko uopće može osjetiti potrebu tražiti pomoć ako ni ne zna da ima problem. A većina roditelja misli da je napraviti dijete i živjeti s njim već dovoljna kvalifikacija da budeš dobar roditelj i odgajatelj. Pa za dobivanje vozačke dozvole ili željenog zaposlenja moraš položiti gomilu testova, steći praksu i ponavljati jedno te isto još godinama i tek onda možeš reći da to znaš raditi. I da li se roditeljima stvarno pomaže tako da se otvaraju jasličke grupe za bebe od 6 mjeseci, da se radno vrijeme vrtića produžuje do kasno navečer i da se vikendom cijelo jutro na televiziji emitiraju crtići? Ako je vaš odgovor na gore navedena pitanja DA, onda će vas sigurno oduševiti i ovaj izum - Lullabub sistem čine četiri držača u koja se utaknu noge od kinderbeta te ga oni automatski, upravljani daljinskim, ljuljaju. A da beba bude još ...