Dragi Djede Božićnjače, pišem ti ovo pismo u nadi da ćeš mi pomoći jer ne znam više kome da se obratim. Ove sam godine bila jaaaako, jaaako dobra i dala sam puuuno novaca tvojim bliskim prijateljima i poslovnim suradnicima tvrtki T-Com. Usuđujem se pretpostaviti da su ti oni dragi prijatelji budući da te i ovih kao i prijašnjih blagdana svakodnevno više desetaka puta gledam u njihovim reklamama pa si mislim ne bi valjda taj simpatični djedica kojeg sva djeca svijeta svake godine željno iščekuju pitajući se jesu li ili nisu ove godine bila dovoljno dobra da dobiju poklončić ispod bora, surađivao s nekim zločestim ljudima i reklamirao njihove proizvode. Znam, pojavljuješ se ti u reklamama svih telekomunikacijskih kompanija lijepe naše, ali ultimativni dokaz da je T-Com ipak najbolji od svih dobila sam u onoj tak smiješnoj kad svi pobjegnu doma pretplatiti se na MAXtv, a ti i Rudolf izvisite na cesti i niko vas ne ferma ni pol posto. Ha, ha, ha, kak fora. Nego, dragi moj stari bradonjo da ja pređem na stvar zašto ti pišem i ak mi ispuniš molbu ne moraš mi ništa ostaviti pod borom, nema veze, bude mi muž nekaj kupio.

Znaš, ja ti imam telefon i internet pretplatu na dvije adrese. I zamisli, želim nešto toliko suludo i komplicirano da korisnička služba gore navedenog T-Coma nakon dvije godine i desetak razgovora u kojima su mi obećali da će problem sada sigurno biti riješen i dalje ne može shvatiti što ja to zapravo od njih hoću. A ja ti hoću da mi 2 računa za telefon i internet na jednoj adresi stižu na tu istu adresu, a 2 računa za telefon i internet na drugoj adresi stižu na tu drugu adresu. Ali, oni meni već dvije godine šalju tri računa na jednu adresu i jedan račun na drugu adresu. Nadam se da iako si star i već pomalo senilan za sada pratiš ovu zavrzlamu. I kao da to samo po sebi nije robotima iz T-Coma dovoljno komplicirano, još sam ti ja na jednoj adresi naručila i MAXtv. I sad ti taj račun svaki mjesec dolazi na adresu moje mame, s koje sam se ja odjavila prije šest godina, na kojoj nisam imala nikakvu telefonsku liniju i koju naravno nisam dala T-Comu. Dragi djedice, što da radim??!! Možda sam ja luda, pa mislim da korisnička služba neke tvrtke služi tome da pomaže korisnicima.

Ali ne, te korisničke službe zapravo su ti đavolje sekte – s koliko god njih razgovarao na isto pitanje uvijek ćeš dobiti isti odgovor, istim tonom i usiljeno srdačnim izrazom lica. Mozak su im unaprijed isprali – ako ne znaju odgovor, to jest ne piše im na špranci, pozvat će nekog više rangiranog od sebe. Kad ih pitaš za prezime (pa mislim, oni znaju sve moje osobne podatke, a i želim znati koji je kreten odgovoran za to da me već dvije godine prcaju u zdrav mozak) oni ti kažu – dovoljno je moje ime. Ma koje ime čovječe, još malo pa ćete se predstavljati s brojevima. Pa ta čekanja na liniji, prespajanja nekome kome opet moraš ponavljati istu priču ponovo i ponovo. Testiraju naše strpljenje i dovode sumnju u naš zdrav razum. I uporno tvrde da su oni ovdje zbog nas!

Molim te Djede pomozi mi! S nestrpljenjem ću sljedeći mjesec čekati račune T-Coma. I molim te nemoj se ljutiti što ću isto pismo poslati i malom Isuseku (naravno, bez ružnih riječi i psovki) i Djedu Mrazu, jer zapravo nisam više sigurna koji od vas trojice nosi darove pod bor pa da se osiguram na svim frontama.

Unaprijed hvala, živio ti meni još tisuću godina i nosio nam darove, jer s čim će inače roditelji ucjenjivati svoju nestašnu dječicu.

…kad iz nekih, nazovi obrazovanih persona, ne bi glupost ni batinom izbio iz guzice-glave. Akterice ove priče dvije su ženske osobe – mlada (da, 32 godine MLADA), zaposlena, samostalna žena bez muža i njena sredovječna doktorica, točnije ginekologica. Mjesto radnje – metropola. Vrijeme radnje – 21. stoljeće. I tako ta moja frendica koja ima nekih problema s jajnicima, ništa dramatično, ode neki dan do svoje ginekologice, a ova ju nakon pregleda isprati riječima: ‘Ako želite imati djece najbolje bi bilo da odmah ili što prije zatrudnite!’ Pa, da! Kakve veze trudnoća ima s partnerom – mužem i ocem, financijskom situacijom, željom za djecom, majčinskim osjećajima, planiranjem obitelji i sličnim glupostima. I kao da nije dosta da ako imaš 32 godine i još se nisi udala svi te dave s pitanjima zašto nisi – sve su tvoje frendice već udane, pa kad ćeš – ne buš valjda ostala stara cura, sigurno si previše izbirljiva – moraš snizit kriterije, sigurno s tobom nešto nije u redu, možda si i homo… Pa žene danas rađaju u pedesetoj; zahvaljujući umjetnoj oplodnji rađaju se petorci i šestorci; a da ne spominjem da je nedavno uspješno zatrudnio čak i – muškarac! E moja doktorice, sram vas bilo! Takva nesmotrenost, bezosjećajnost, primitivizam! A problem ženske NEsolidarnost ne želim ni spominjati… Jadno.
Kad sam prvi put ugledala ovaj USB test za trudnoću pomislila sam – eh, još jedan bespotrebni i bizarni gadget za budale. Pa tko normalan bi se popišao na USB i onda to gurao u komp. Ali nije to baš tako glupa spravica. Da, pišaš na njega, ali na zamjenjivu trakicu koju nakon upotrebe baciš. A da se ne bi zabunila, drugi kraj sticka, onaj koji se stavlja u komp koji onda analizira mokraću na hormone trudnoće, a može ti odrediti i plodne dane, zaštićen je plastičnom kapicom. Proizvođač garantira 99 postotnu točnost rezultata; u paketu je i 20 testnih trakica – cijena 18 funti. Fora.
Izvor…

Ovisnica sam o duuuugom tuširanju s prevrućom vodom. Ali ne u tuš kabini. To se ne računa. I zato mi nije bilo žao dati pet mjesečnih plaća majstorima da mi rasture cijelu kupaonu kako bi u nju mogla ugurati kadu dužu od mene same. I tako ja svakodnevno sjedim u kadi, NE ležim i NE kupam se, samo sjedim, polijevam se s vodom i dumam. Ovisnica sam i o čistom ručniku za lice. I zato stalno gnjavim goste da peru ruke u kuhinji, da mi ne bi zabunom obrisali ruke u moj ručničić za lice. On mora biti samo MOJ. Ovisna sam i o jutarnjem kunjaju u krevetu i nije mi teško naviti budilicu ranije, samo da imam tih par minuta odugovlačenja u toplom krevetu. A kad ne moram na posao – iako sam ovisnica i o jutarnjoj kavi i prvoj cigareti još sam već ovisnica o najboljem mužu na svijetu pa se borim sama sa sobom – ostati ili ustati. Teška je to borba.
A ovisnica sam i o pinceti. To jest, bivša ovisnica – na odvikavanju. Čupkanje obrva, brkova i dlačica s brade bilo je dugo godina dio mog privatnog jutarnjeg rituala – kava, cigarete i po mogućnosti šutnja. Zahvaljujući pinceti dobila sam i jedan od najromantičnijih poklona od svoje ljepše polovice – malo šareno ogledalce s malom ladičicom, uz objašnjenje : ‘To sam ti kupio zato da ujutro čupkaš dlake bliže meni, a ne da si pol sata u kupaoni i da te ne čujem ni ne vidim!’ Pa tko još ima takvog muža?!
No kako to već s dlakama ide, što ih više čupaš one su sve jače. I tako su se dlačica tu i dlačica tamo polako počele pretvarati u šumarak. Unatoč bizarnom užitku koji mi je pinceta svakog jutra pružala, pomislih da je vrag odnio šalu pa sam ovu primitivnu metodu odlučila riješiti – modernom tehnologijom. I tako sam evo već dva puta bila na laserskoj epilaciji nausnice i brade. I to ne kod neke ‘kozmetičarke Bibe’, nego u pravoj, renomiranoj klinici u kojoj je doktor cijela dva zida ispunio razno raznim diplomama. Nek’ se vidi raskoš! I iako tvrdi da je taj diodni laser revolucija u uklanjanju neželjenih dlaka, a za tretman mi naplaćuje po 1200 kuna (što je zapravo najniža moguća cijena – čini se da sam ipak od buhe napravila slona), morala sam potpisati izjavu da sam upoznata s činjenicom da mi ipak ne može garantirati
da ću se zauvijek riješiti tih dosadnih ostataka pračovjeka. Naravno, novac ne vraćaju. Za sada još ne vidim nikakvo poboljšanje, ali kaže da treba bar četiri tretmana da se ubije korijen. I da, dlake moraju biti crne i oštre – plavušama lijeka nema.
Ma valjda bu to dobro. A ako se koja i uspije obraniti od opakih laserskih zraka, nema veze. S ovom high-tech pincetom u koju je ugrađeno LED svjetlo koje se pali čim ju uzmemo u ruke, a dostupna je u devet različitih boja, zapravo ću jedva čekati da krenem u borbu. I u stilu zadovoljim svoju malu ovisnost.
Izvor…

Neki dan izrezala sam iz novina članak o bračnom paru – oboje su rođeni na isti dan i isti dan su umrli. Raspametila sam se. To ne može biti ništa drugo osim SUDBINE glavom i bradom. Iako još uvijek nisam sigurna kroji li naš život sudbina, splet okolnosti, sretni trenutak ili mi sami. Ali uvijek me uzbude te priče o supružnicima gdje jedan umre ubrzo nakon drugog – od tuge. To mi je nekak totalno romantično.
Romantično mi je i to što se moj dragi uvijek digne ujutro prije mene i skuha mi kavu jer moram na posao, iako je to ponekad i u pet ujutro, a on radi tek od osam i to od doma; romantika mi je kad mi iz vedra neba kaže da imam lijepe nokte dok ih ja baš gledam razmišljajući kak su grozni i da ih moram srediti; kad na desktop stavi neku šarenu infantilnu sličicu oblaka u obliku srca iako je kič; kad pokušava naučiti ime nekog cvijeta koji mu pokažem iako ne razlikuje jaglac od visibabe; kad obiđe pola grada da mi kupi sliku za rođendan iako nema pojma kako se zove taj slikar kojeg obožavam, a ja već drečim preko mobitela na njega di je tak dugo i kud se skiće.
A romantično mi je bilo i neki dan kad nas je njegov sin, moj posinak u pubertetu, usporedio s postarijim parom koji je ugledao: ‘Tak ćete vas dvoje izgledat kad budete stari’. Ja ih nisam vidjela pa sam prvo pitala: ‘Kaj, su se svađali?’ ‘Ne, nego lik se oblači ko da je još mlad, a ženska farba kosu i uvijek nosi ruksak.’ E pa mali moj, iz tvojih usta…
Samo kaj bum ja ipak malo modernija bakica. Kupit ću si ovaj ruksak na baterije koji vibrira i masira leđa. Nema veze kaj je ružan, važno da je hi-tech. Moram bit pasent s mužem koji se oblači ko da je još mlad, ne?!
Izvor…

Kao da je bilo jučer – 17 mladih godina, drmusaš se zatvorenih očiju na podiju zadimljenog disco kluba, uvjerena kako ABBA pjevaju ‘…you are the dancing queen, young and sweet only seventeen…’ baš o tebi i za tebe. Cijeli tjedan bio je samo priprema za Veliku Subotu. (Kasnije tek skužiš da je bolje izaći van petkom, jer nakon što odboluješ subotu, mamuran i s pitanjem šta mi je ovo trebalo, imaš još i cijelu nedjelju za pravi odmor.)
Ratničke boje, par kuna za upad – dalje ćeš se već nekako snaći i bar jedna dobra frendica bili su dovoljna garancija za provod koji se prežvakavao cijeli sljedeći tjedan – a još ako te uz put okrznuo pogledom i tip u kojeg si ludo zaljubljena iako ne znaš ništa o njemu, ali ti si sigurna je on muškarac tvog života – tvoja duša puna nade (eh, da, nada je ono pernato biće) dobila je svoju porciju hrane taman do sljedećeg vikenda.
A kako to izgleda danas – s dva put po 17 na grbači. Stigla je i ta Velika Subota – proslava mog rođendana. Slavili smo u meksičkom restoranu. Nije meni bilo do hrane – kombinacija hrane i alkohola u mom želucu izaziva neki gadan kurcšlus tak da ak pijem, ne jedem i obratno – al moraš nahranit ljude. Ja sam maštala o metru tequile i primamljivim koktelčićima – Killer Zombie ili Brain Tumor, pitanje je sad; o tome kako ćemo se svi raspojasati i plesati cijelu noć u diskaču naše mladosti. Stavila sam na sebe ratničke boje, pozvala i više od jedne dobre frendice, dignula s bankomata kuna koliko zaradim za tjedan dana i kraj sebe posjela tipa u kojeg sam ludo zaljubljena iako o njemu znam i stvari koje bi bilo bolje da ne znam. I sve je još mirisalo na ostvarenje mojih maštarija, dok muževi nakon klope nisu počeli naručivati – kavu. A u kurac! Gdje sam pogriješila? Možda im nisam trebala dat jest nego samo pit? Onda bi rekli da sam škrta. Možda nisam trebala pozvat oženjene – trudne i parove s djecom? Onda bi spala na jednu solo frendicu. Možda im zapravo idem na živce, ali uz današnji standard tko bi odbio besplatnu cugu i klopu? A možda to jednostavno tako dođe s godinama?
Ali nema veze, disco kralj/kraljica moraš biti u srcu – ne trebaju ti onda ni reflektori, ni cuga, ni krpice i šminka. Dobri prijatelji i tip koji će kako se čini stvarno biti muškarac tvog života – dobro došli. I ovaj optički miš koji blješti raznobojnim svjetlima kao prava disco kugla.
Izvor…

Vedrana Rudan prekjučer je povodom međunarodnog Dana žena ispred javnog zahoda na Trgu bana Jelačića muškarcima dijelila rit papir, a ženama cvijeće. Bila mi je to najzabavnija – super mi je ta Vedrana, i ja bi bila takva da me mama nije prefino odgojila; ali i najšokantnija vijest toga dana – naime, dok je muškarcima javni Wc besplatan, ženama se naplaćuje 2 kune. Za ne povjerovati! A komentar moje ljepše polovice bio je :’Kaj, ko vam je kriv kaj i vi nemate surlu među nogama!’ E dragi moj, da i ja imam surlu kam bi ju gurala? A kam bi ti gurao svoju?
A i taj Dan žena – prvo je služio muževima kao dobar izgovor da polupijani sa sparušenim buketićem kasne doma s posla i traže svoje bračno pravo na servirani ručak i seks na brzaka; onda su gospoda koja su postavila temelje divne nam države proglasila taj praznik komunističkom tiranijom, a danas nas na taj dan svi mediji obasipaju brojkama i statistikama koje dokazuju neravnopravan položaj žene, majke, radnice u društvu. Koja koma! Ja i dalje tvrdim – same smo si krive.
Ali ipak ne bih išla tako daleko kao dizajneri ovog bizarnog ‘trafutra’ koji po njihovim riječima ‘ženama daje slobodu da pišaju svagdje gdje to mogu i muškarci’. Znam, to nije nikakav gadget, ali uklapa se u moje današnje lamentacije, a i model izrađen za uporabu na mjestima gdje ga ne možete odmah isprati vodom (planinarenje, kampiranje, koncerti na otvorenom, u prijevoznom sredstvu itd.) obložen je high-tech plazmom koja odbija sve kapljice pa lijevak uvijek ostaje suh. Evo ti tehnologije! Pa kad cijenu (cca 25 dolkasa, ovisno o modelu) WhizBiza podijelim s 2 kune koliko košta javni WC za žene – to ti je 59 ‘muških’ pišanja i već si na pozitivnoj nuli. A svako novo pišanje – još i štediš. Eh, što je lijepo biti muškarac!
Izvor…

Hrvatski jednako kao i svjetski mediji prezasićeni su gomilama praznoglavih, nemoralnih, pokvarenih, ograničenih, perverznih, dosadnih bezveznjaka oba roda. A zašto – zato što ljudi to smeće gutaju. Neki zato što nemaju vlastiti karakter niti stav; neki zato što misle ako pričaju o šatro zvijezdama i sami će dobiti na važnosti; neki iz čiste dosade jer nemaju svoj život, no većina običnog puka uživa se naslađivati tuđom nesrećom – ako komentiram kako je netko drugi glup (ima li veće nesreće od te?), prevario ju muž, gle ima celulit, napio se ili se osramotio na javnom mjestu, kriminalac je ali nitko mu ništa ne može – ja sam bolji, moralniji, ljepši. A nisam slavan i bogat!? Život stvarno nije pošten! Pa kad mogu oni, zašto ne bih i ja? I eto ti odličnog izgovora da počneš brljaviti – na poslu, u braku, sam na sebi. Ili pak da postaneš ovisnik o shoppingu, anoreksičarka, lopov, polugola pevaljka, drogirana manekenka, političar … evo već viče muž da skratim!
I zato ja bojkotiram – šutnjom! Ne razglabam (osim s ljepšom polovicom, ali ipak – on je moja iznimka od svih pravila) o Vlatkici i Dikanu, Severini, Paris Hilton, degeneričnim anonimusima s YouTubea, cajkama, raskalašenim nogometašima…
Jer to je jedini način da ih skinemo s one stvari – ako nitko neće o njima pričati, pisati i davati im važnost koju nikako ne zaslužuju možda konačno skuže koje su nule. I porade malo na sebi.
Zato sam i toliko dugo čekala da objavim članak o ovim preslatkim majcama za nju i njega sa svijetlećim srčekima koja sve jače titraju i pale se što je odabranik/ca vašeg srca bliže. Nisam željela da budu reklama za Valentinovo – dan kada ljubav nije na cijeni, nego – dobiva markicu s cijenom. A jedina cijena koju sam voljna platiti za ljubav je – tahikardija!
Izvor…

Neki dan draga mi prijateljica kaže da sam ja TEHNOFOB! Pa da, jesam! I ponosim se time! Toliki sam tehnofob da nisam nikad ni čula za taj izraz! A ne znam onda ni kak se to piše, po Vuku ili po engleskom – technofob? I jel’ ima ta imenica i u ženskom rodu? Ili je to još jedan sektor rezerviran samo za muškarce?
A kako i ne bi bila. Uzmimo samo mobitele – evo bar pet razloga zašto ih ne ljubim.

1. Prije kad si se s nekim dogovorio čuti ili vidjeti, to je bilo to. A sad – ’sori kasnim’, ,ipak ne mogu’, ‘nešto mi je iskrsnulo’ i slične bla, bla, bla SMS poruke. Nitko se više ne drži dogovora.

2. Klinci su dobili još jedan, i to ne jeftin, način ucjenjivanja – jer svi ga imaju, samo ja ne; i iskamčivanja para od roditelja. Kao, roditelji su sigurniji jer znaju gdje su im djeca i što rade – ahaaa…

3. Em što se gužvaš stojeći u punom busu ili tramvaju još moraš slušat i seljačine koje ne kuže da kad pričaš na mobitel ne moraš urlat kao tamo od kuda su došli – s brda na brdo.

4. Baciš svoj mali notesić s telefonskim brojevima jer sad sve lijepo možeš spremiti u memoriju mobača – i onda ga strgaš, izgubiš, netko ti ga ukrade ili jednostavno rikne. I ne znaš više ni broj od vlastite majke! A ona sirota čeka da joj se javiš i pitaš kako je!

5. Jutros se probudim, a najbolji muž na svijetu s mojim mobitelom u rukama dočeka me s pitanjem – ‘Ko ti je taj Hrky?!?’ Ma koji vražji Hrky? Uzmem mobitel, a na njemu poruka od nekog Hrkya poslana sinoć oko pola 12, u kojoj me pita ‘Kad ćeš?!!??’ E pa Hrky, morat ću te razočarati – hvala na pitanju, nikad. I hvala bogu da imam razumnog muža pa nismo noćas letili kroz prozor i ja i moj mobitel. Neka druga ne bi bila te sreće…

A sad ću sama sebi skočiti u usta, jer Chanel Choco Phone, koncept dizajnera Freda de Garilhea, toliko je lijep da ga čak i ja poželim imati. Ali samo za doma, da ga gledam. Nije da baš kužim – sistem optičkih vlakana prikazuje sliku između dva stakla, zbog čega cijeli mobitel izgleda kao sjajan i prozračan komad nakita. Možda jesam tehnofob, ali sam ipak žensko – samo da blešći i sva moja retorika pada u vodu.
Izvor…

Prije par godina najbolji muž na svijetu i ja natjecali smo se u ‘Vetu’ (za one koji ne znaju bio je to relativno lagan kviz na RTL-u). Svojih pet minuta slave iskoristili smo da javnosti obznanimo kako je moj dragi papučar koji ima više sreće nego pameti, a ja zloća koja deset minuta razglaba o razlikama između duge i fatamorgane. A jebi ga, novci su nam očajnički trebali, a ja nisam mogla vjerovati da ih možemo zaraditi odgovorom na tak bedasto pitanje pa sam sve tražila neku kvaku u pitanju, komplicirala, petljala – i to se razvuklo… Da, trebali bi češće sami sebe snimati kamerom pa da vidimo kakvi smo nekad debili. Nakon emitiranja mobiteli su nam zvonili ko ludi, a svi koji su zvali počinjali bi rečenicom: ‘ma ja to inače ne gledam … baš sam nešto šaltao pa sam vas vidio … slučajno sam naletio..’ Bla, bla, bla. Da, sigurno. Tak niko nije gledao ni Big Brother, Ples sa zvijezdama ili Sudnicu.
I ti isti nam se sad rugaju kad kažemo da gledamo ‘Policijsku patrolu’. Nije da nešto ljubimo hrvatske plavce, ali zanimljivo je pogledati i njihovu stranu priče i s kakvim se sve likovima svaki dan susreću. Danas su npr. vodili nekog klošara u stanicu koji im je objašnjavao kak se on neće prat iz principa! A ova dvojica murjaka umiru u autu od smrada, otvaraju prozore, ja jedem kolače i osjetim fizičku mučninu u želucu jer preko ekrana osjetim kak smrdi, a on se smije i govori im kak su si sami krivi i kak im je on lijepo reko da ga ostave na miru jer već devet godina živi na kolodvoru …
A kad sam vidjela ovo plastično čudo pod naslovom Urbano prijevozno sredstvo danju, ulična svjetiljka noću, prvo mi je palo na pamet pod čiju nadležnost bi to spadalo – temeljne ili prometne policije??!! Koncept je to bivšeg dizajnera Applea i Sonya Rossa Lovegrovea. Ovaj ‘Auto na štapu’ osmišljen je za prijevoz do četvero putnika, opremljen je GPS-om, njime se upravlja glasovnim naredbama i pokreće ga solarna energija. Nakon upotrebe kupola na kotačima diže se teleskopskom šipkom u zrak i pretvara u uličnu lampu!
E pa dragi moj Ross, ne znam na čemu si, ali mislim da je sasvim jasno zašto si postao BIVŠI.
Izvor…

U sklopu edukativne akcije UNICEF-a ‘Prve tri su najvažnije’ grad je ponovno oblijepljen mnoštvom plakata kojima se roditeljima želi otvoriti oči te im pokušati pomoći u obavljanju najzahtjevnije i najsvetije dužnosti koja je ljudskom rodu dana – odgoju djece. Jedan od njih glasi - roditelji imaju pravo tražiti pomoć u odgoju djece. Ali kako netko uopće može osjetiti potrebu tražiti pomoć ako ni ne zna da ima problem. A većina roditelja misli da je napraviti dijete i živjeti s njim već dovoljna kvalifikacija da budeš dobar roditelj i odgajatelj. Pa za dobivanje vozačke dozvole ili željenog zaposlenja moraš položiti gomilu testova, steći praksu i ponavljati jedno te isto još godinama i tek onda možeš reći da to znaš raditi. I da li se roditeljima stvarno pomaže tako da se otvaraju jasličke grupe za bebe od 6 mjeseci, da se radno vrijeme vrtića produžuje do kasno navečer i da se vikendom cijelo jutro na televiziji emitiraju crtići?
Ako je vaš odgovor na gore navedena pitanja DA, onda će vas sigurno oduševiti i ovaj izum – Lullabub sistem čine četiri držača u koja se utaknu noge od kinderbeta te ga oni automatski, upravljani daljinskim, ljuljaju. A da beba bude još sretnija i brže utone u san kako bi vi imali bar malo mira nakon prestresnog radnog dana, možete izabrati između četiri načina trešnje – majčina utroba, otkucaji majčinog srca, brod na moru ili vožnja autom. Kako genijalno, pa tko bi se za cijenu od samo 200 dolara više gnjavio s grljenjen, maženjem i pjevanjem uspavanki – previše se to bebama sviđa. Pa onda hoće da im to stalno radite – i evo ti za čas malog razmaženka kraj kojeg ne možeš na miru pogledati ni Big Brother.
Izvor…

U zadnja tri tjedna najboljem mužu na svijetu pokvario se vanjski tvrdi disk, laptop koji treba otplaćivati još 25 mjeseci, a i kompjuter s vremena na vrijeme otkaže poslušnost, što je i više nego dovoljno da se moj dragi nađe na rubu živčanog sloma. I tako čupajući i ono malo kose na glavi što mu je ostalo već danima baulja po kući iskolačenih očiju i psuje sve živo i neživo, s neizbježnim fatalističkim pitanjem:’O bože zašto mi se to događa!!!’
He, he, he, likujem ja, tehnološki neosviještena seljanka i još mu više nabijam na nos stotine zauvijek izgubljenih fotki – neću mu to nikad oprostiti.
Ali ipak, da ga malo oraspoložim, predložim kupnju novog CD ili MP3 playera za auto, jer vjerovali ili ne – do sada smo u našoj rozoj formuli slušali – kazete. Da, moja je politika – dok radi, ne treba nam novo. A i moje kazete još uvijek se sele sa mnom, iako, priznajem, neke od njih iz pubertetske eksperimentalne faze kad je bilo važnije koji band slušaš nego da li ti se njihova glazba stvarno sviđa, nikad nisam ni preslušala. Nema veze, preslušala bum ih u penziji. I ovak i onak do penzije ni ne budemo preslušali tone glazbe koje je moja ljepša polovica ilegalno skinula s Interneta – kažem ja njemu da mi snimi jedan album od Bjork, a on mi skine sve što je žena ikad u životu snimila. I tak sa svim ostalim. Ups, ah da … ali tog više nema! A gle, moje kazete su još uvijek u ormaru! Pa ko je sad faca? A među njima i jedna posebno mi draga – kompilacija koji mi je mužić snimio dok mi se još udvarao. Totalna romantika! A neki dan mi kaže da su takve kazete svi tipovi snimali – da se brže uvuku curi u gaćice. No dobro, nije ni meni teško palo. I da završim – volim kazete, od njih mi je nekak toplo oko srca, podsjete me na dane mladosti, nostalgije, uzbuđenja i iščekivanja, zbrkanih osjećaja. I zato ih se tako teško odričem.
A za sve one koji su se barem djelomično pronašli u ovoj mojoj tugaljivoj posveti nekim prošlim vremenima pronađoh idealan poklon – 64MB memorijski stick (za točno sat vremena glazbe) s kutijicom koja izgleda kao kazeta. Za samo 20 funti garantiram – gaćice će same pasti.
Izvor…

Žena izbola muža jer je prerano otvorio božićni poklon; učitelji 9-godišnjaku zabranili dolazak na školski božićni domjenak jer ne ide na vjeronauk; Markač i Kirin na božićnom lovu pobili 17 divljih svinja; bjelovarski interventni policajac ubio 22-godišnjaka; pomoćnik načelnika policijske postaje Dalj na badnjak pretukao suprugu; križevački župnik u čestitki vjernicima traži po sto kuna za financiranje centralnih institucija Zagrebačke nadbiskupije …
Obećala sam svom najboljem mužu na svijetu da će moj doprinos ovim divnim, radosnim i blagoslovljenim danima biti to da ću pokušati biti manje kritična, manje cinična, manje zahtjevna. Eh da … zato od blagdanskih priprema i Božićnog druženja s familijom imam temperaturu, onu neku ni vrit ni mimo – pravu šizofreničarsku.
Zato ću si kupit ovaj krasan globus koji po danu izgleda kao obična karta svijeta, dok se noću uz pomoć senzora pretvara u čarobnu osvijetljenu mapu noćnog neba. I tako ću za cijenu od cca 74 eura u miru svog blaženog doma maštati o boljem i ljepšem svijetu. No kako je krenulo, bit će to na nekom drugom planetu…
Izvor…

Baš me zanima kako je prdenje od primarne ljudske potrebe (što definitivno jest) postalo nešto nepristojno i sramotno? I neka mi taj tko je tako odlučio objasni što bih ja trebala kad mi se prdi – dezintegrirati prdac snagom volje, prdnuti na usta ili uši da manje smrdi, izaći s posla, autobusa ili kina da – prdnem? A kakvu tek zbrku to stvara u dječjim glavama – kad me bolio trbuh mama mi je uvijek govorila : ‘Prdni, prdni, bit će ti lakše!’ A onda odjednom prdac i guzica postanu proste riječi zbog kojih u vrtiću ideš u kaznu? A onda opet kad je nešto tako nježno i glatko kažemo da je ko dječja guza. A tko je ikad prematao dijete zna da dječji prdac i govno smrde sto put gore nego odrasli! A i zar nije siguran znak da si pronašao ženu svojih snova to kad u njenoj blizini možeš prdit koliko te volja, a ona se smije, sretna što si kraj nje tako divno opušten i prirodan. I zar nismo prdecima nadjenuli dična hrvatska imena – Tihomir i Zvonimir! I sad ti znaj – prdnuti ili ne?
Kao moj odgovor, u ove svete dane reći ću samo – Onaj tko nikad nije prdnuo u javnosti neka prvi baci kamen!
Privjesak ‘Prdonja na daljinski’ za samo pet britanskih funti poslužit će vam kao dobra zabava ali i brzinski psiho test, jer tko se prvi javio – taj je napravio!
Izvor…

Kupili ja i moja ljepša polovica neki dan novi mobitel. I tako, bez veze gledam ja doma račun i imam što vidjeti – “Hvala na povjerenju! Dođite nam opet! Uslužio(la) Vas je Gospodićna Ivana”. Ma nemojte me zajebavat! Zanima me njezino ime i prezime i da dobro radi svoj posao, a ne je li udana ili nije. Kaj, muškarci samim svojim rođenjem postaju Gospoda, a mi smo dok se ne udamo tak mizerne da nam se treba obraćati u umanjenicama?! Pa gospođa ili jesi ili nisi – bila udana ili ne. A oni koji su osmislili ovaj kretenski natpis na računu stvarno su velika GOSPODA – čak ne znaju ni da se jebena “gospodična” piše s tvrdim Č, a ne mekim!!!
A i meni je najbolji muž na svijetu uvalio jedan na testiranje – Sony Ericsson Z320i. A kaj bum ti ja testirala? Meni je mobitel nužno zlo. I još mi da plavi, a ne crveni koji mi se više sviđa. Al dobro, simpa je, mali, uh – samo da mi negdje ne ispadne prije nego ga vratimo. Prvo kaj me živciralo je bilo to kaj je preklopni – dok ga ja u torbi nađem pa dok ga izvadim pa onda ga još trebam i otvarati, a u jednoj ruci pljuga, u drugoj rukavice…uh, nije to za mene. Ali nakon par dana baš sam se vezala za tu igračkicu – stavila ja slikice svog dragana, mačke, pesa; uključila neke svemirske zvukove kad zvoni, ko da mi mali zeleni dolaze u posjetu kad me netko zove, a kad sam vidjela da na Hladnom pivu svi fotkaju, imala sam i ja svog konja za trku. A i muž se oduševio kad je prebacivao fotke – ukopčao kabel i evo ti njih već na kompu. Male su i ne baš savršene, ali dobro, lijepa uspomena – neprocjenjivo. Ali 900 i nešto kuna koliko mobač košta ipak ne bih dala. A kaj ćeš kad sam seljo! A vi koji to niste više o ovom mobu pročitajte na ovoj adresi.
SE Z320i…

Budimo iskreni, ima li išta dosadnije nego slušanje priča o tuđoj djeci. Dobro, ajde, ako vam razdragani roditelj spomene tu i tamo pokoju anegdotu – okej, ali kad počnu daviti s noćnim buđenjima, grčevima u želucu, osipom od pelena i alergijama na hranu – borrrrrrriinnggg!! A kad nešto pitate dijete i dok jadničak još nije uspio ni otvoriti usta kad li umjesto njega odgovara ponosna mama ili tatek – uh, to mi fakat digne tlak! Slušati djecu – veliko DA. Slušati o djeci dok se ona sa strane dosađuju ili smišljaju kakvu pizdariju da naprave da privuku pažnju – NE, NE i NE!
A zamislite sad molim vas ovaj davež – Fetal Doppler System je uređaj koji budućim majkama preko slušalica omogućuje slušanje srčeka svog novorođenčeta dok je još u trbuhu. Ali jao – bilo se može i snimiti na audio recorder kako bi u toj divnoj glazbi života mogla uživati i cijela obitelj i prijatelji. Svaka čast djeci, ali molim vas – na taj tulum me ne trebate zvati. A ne bi ni došla – jer vjerojatno se ne bi smjelo ni pušiti, radi zdravlja djeteta, ne? Ali naroljati se – može kume, dapače, pa to nam je i genijalac premijer poručio ravno iz Sabora. Da, zemljo otvori se!
Izvor…

Naravno da i ja obožavam Elvisa. I da sam bila živa u vrijeme dok je žario i palio svjetskim pozornicama sigurno bih bila jedna od curica u prvom redu koje u histeričnoj ekstazi vrište i plaču u nadi da će ih jedan i jedini Kralj barem okrznuti svojim seksi pogledom. I zato me neki dan totalno šokirala vijest s radija da Elvis više nije na prvom mjestu top liste najnajnajprodavanijih izvođača svih vremena. Pretekao ga neki ucviljeni američki kauboj, čitaj country pjevač, koji ispod ogromnog šešira skriva vjerojatno polućelavu glavu za kojeg nikad nisam čula! Još uvijek ne želim vjerovati u to, jer poanta je jasna – apokalipsa je SADA!
A je li nesretni Elvis otišao k Bogeku ili k vragu? Nema dvojbe, njegovo pohotno mrdanje bokovima od samog je početka proglašeno đavolskim. Znači, već smo odavno otišli k vragu! E pa neka sam i ja prokleta ako Vrag izgleda i pjeva kao Elvis!
Ali ipak, ni sam Vrag/Elvis ne bi me uspio natjerati da za šalicu ili magnet koji mi pjevaju ‘Love me tender’ i ‘Suspicious minds’ potrošim i jedan dolar, a kamoli 86 ili 54 za koliko mi ovo sranje pokušavaju uvaliti na Bim Bam Banana online trgovini. Sigurna sam da se Elvis ne samo okreće – nego roštilja u grobu. Naravno, ako se ipak ne roštilja na nekoj plaži u Miamiju s koktelčićem (tableta?) u ruci?
Izvor… i izvor…

Gledam maloprije na telki dvoje studenata koji su svoju prvu godišnjicu veze odlučili proslaviti u – wellness centru. Jer, kužiš, ono – tak su pod stresom. I tak su se njih dvoje kravili u kupki od vina, on si je izabrao aromaterapijsku masažu a gospodična masažu lica bisernim prahom, a na kraju su se okrijepili šampanjcem i obilnom zakuskom – platom sirovog voća i povrća koje su im sigurno naplatili ko svetog Petra kajganu. OOOO, sačuvaj me bože snobovskog preseravanja! Nemojte slučajno prošetat malo po šumi i nadisat se svježeg zraka – gospodičnica bi mogla zablatiti svoje štiklice, a tek ti grozni krpelji – zamisli da ti se udomaći negdje u međunožju, tam mu je baš toplo i vlažno. Pitam se samo kamo će za drugu, treću, četvrtu…desetu godišnjicu, kad su već sad počeli sa šampanjcem i bisernim prahom. I tko će to platit, kad starci prestanu financirati studij i spadnu na prosječnu hrvatsku plaću (ako bude sreće da se zaposle).
Gledam tako i ove pomodne ‘aromaterapijske’ kemijske olovke – s mirisima ruže, naranče, lavande, eukaliptusa, mente, grejpfruta i đumbira. Cijena, prava sitnica – 50 američkih dolkasa po komadu plus još 28 za mirisne uloške. I sjetim se da sam kao mala, prije kojih 25 godina, skupljala slične mirišljave kemijske i gumice. Samo kaj su se one prodavale na svakom kiosku i to za par dinara. A što se antistres terapije tiče – prošećemo moj mužić, ludi pas i ja šumom, popijemo par gemišta, udijelimo si masažu i to onu prostu i bog te veseli. Cijena – nula kuna. Biti snob – neprocjenjivo glupo!
Izvor…

Izjava iz zadnjeg članka (onog o autiću i laptopiću u paseu) da sam između ostalog ‘borac za ženska prava’ nije mi sjela ni kada sam ju napisala, a ne sjeda mi ni dalje. Ja nisam borac za ženska prava! Jer moraš se boriti za ono što nemaš – npr. slobodu, veću plaću ili parking mjesto. Znači, svaka žena koja kaže da se bori za ženska prava prihvaća šovinistički mit da žene prava nemaju – a imaju, sva koja im trebaju, samim tim što su ljudska bića. Da, ja sam zapravo borac za muške obaveze! Mišlju, riječju i djelom! Uzeli si ti muški previše prava, čak i da ženama oduzimaju njihova bogom dana, a obaveza?!, hm, hm… premalo, s obzirom da se busaju u prsa kako su baš oni jači spol. Ali i dalje sam sigurna – same smo si krive.
A za sve one koje su od te ponekad ‘nemoguće misije’ u startu odustale, evo krasan komplet pravog alata ukrašenog cvjetnim uzorkom za samo 37,47 američkih dolara. Ja prepoznajem dva od tri – kliješta i odvijač – što je solidnih 66,66666 posto; kladim se da moj najbolji mužić na svijetu ne bi imao tako dobar postotak da mora pogađati čemu služe neki od naših, ‘ženskih’ alata!
Izvor…